Jesen… Ne postoji idealnije vreme za kraj jedne ljubavne priče…naše priče.

Ne postoji vreme koje se bolje uklapa u sliku mojih osećanja… Kiša kvasi ulice, suze kvase obraze. Drveće će ogoleti, kao i svaka moja nada. Vetar će mi uterati hladnoću pod kožu, kao naš rastanak u srce. Slika jeseni je prelepa…obavijena bolom i prazninom. Ne, ne patetišem, ne očajavam, ne kunem sudbinu! Sve je to deo kruga, kruga života. Kao što posle leta dolazi jesen, posle jeseni zima...

Samo me muči jedno - zar posle toliko ljubavi, strasti, nežnosti i snova o budućnosti, to ipak nije dovoljno? Zar ljubav nije dovoljna da se dočeka svaka jesen do kraja života? Očigledno nije… Ponekad je ljubav toliko jaka da može da uništi one koji su je stvorili, izrodili. Takva je naša… Progutala nas je kao more i izbcila kao utopljenike na obalu. Takva je naša… Velika i duboka kao more, a mi smo sada iscrpljeni i beživotni brodolomnici.

Ali barem smo oboje voleli i oboje doživeli istu smrt - ljubavni brodolom. Za to je vredelo živeti!