Ništa me više ne iznenadjuje! Ni to što dete sa 7 godina zna ko ima ljubavnika/ljubavnicu u komšiluku, ni što u školi pre nauče da se ljube nego tablicu množenja, ni što nedeljno popiju više piva nego vode, ni što pre dobiju mobilini telefon nego zvečku, ni što imaju profil na facebook-u  čim saznaju šta je kompjuter… Prečesto smo svedoci takvih i jos hiljadu sličnih pojava. Prosto nam više nije ništa čudno. Ne obaziremo se preterano, osim ako nas sve to lično ne ugrožava ili ako to nisu naša deca. Što bi? Pa nismo mi roditelji te dece… Ali možda ćemo biti jednog dana! I šta će biti onda? Zbog toga se pitam: KAKVA ĆE BITI NAŠA DECA? Kad kažem „naša deca“ mislim na generacije  koje će za deset i više godina morati svojoj deci da predoče realnost društva u kome živimo. Kako ćemo u ovom bolesnom okruženju imati zdravo i normalno potomstvo? Mnogi kažu da sve zavisi od vaspitanja. E pa nema više vaspitavanja! Roditelji nemaju vremena za svoju decu, previše su opterećeni svojim problemima, i ma koliko god se trudili da ih bar malo usmere na pravi put, uvek će ih više „vaspitati“  TV, internet, ulica, drugarice, drugovi itd. I čemu mi, budući roditelji, da se nadamo? Kako da objasnimo deci da je 13 godina prerano za sex kada si danas „obeležen“ u očima drugova kao outsider ako bar donekle nisi seksualno aktivan u tim godinama? Kako da objasnimo deci da im još nije potreban mobilni telefon kad krenu u školu, kad ih svi njegovi vršnjaci već imaju? Kako da objasnimo da se u osnovnu školu ide sa knjigama i uradjenim domaćim zadatcima, a ne sa kompletnim make-up-om? Kako da objasnimo da ne treba da budu nasilni i agresivni kad su batine postale rešenje za svaki problem oko njega i jedini način da se privuče pažnja vršnjaka? Kako da objasnimo da je alkohol štetan za decu u razvoju, kad samo „face“ piju, a ovi drugi su „out“? Kako da objasnimo da ne psuju, da se klone droge, da se paze pedofila na facebook-u, da ne gledaju pornografiju……. Spisak  je veliki, a odgovore ne nazirem… Nije više lako biti roditelj i divim se onima koji uspevaju da vaspitaju decu u ovim uslovima. A mogu misliti šta će biti kad uslovi postanu još gori. Ja se zbog svega toga bojim budućnosti. Ko zna šta nas čeka… Ali jedno je sigurno (i ironično) - svi ćemo bar nekad, u nemoći pred decom izgovoriti čuvenu rečenicu od koje nam se uvek dizala kosa na glavi – U NAŠE VREME TO NIJE BILO!